„Van! Van iz moje kuće! Odmah!“
„Matea, pusti ju, ja sam ju pozvao“
„Nju?? Onu koja razara veze? Jesi li ti svjestan uopće što je ona učinila ovoj obitelji? Jesi li svjestan koliko je sve povrijedila? A njoj je to bila samo igra, običan seks. Nije mislila ni na koga. Nije razmišljala o tome kako će time povrijediti mnoge. Bila mi je prijateljica, vjerovala sam joj, a ona mi je zabila nož u leđa. Ne, ne mogu joj to oprostiti.“
„Matea, razmisli malo, dugo ste bile prijateljice. Ne misliš valjda..?“
„Prijateljice, krasnih li prijateljica. Nemoj me nasmijavati. Ja sam ta koja je nju pustila pod svoj krov, u svoju obitelj, da bi mi ona tako vratila. U mom krevetu, shvaćaš li to? U mom krevetu!! Ne, ja Nelu više ne želim vidjeti u svojoj kući!!“
„Ali draga..“
„Nemoj ti meni draga! Ne obraćaj mi se više. Još i braniš tu kurvu, što, želiš mi reći da ti je ipak ona važnija?!“
„Obje ste mi važne, nemoj me tjerati da biram.. Molim te..“
„Znaš, Danijel, gubi se i ti. Jednostavno se gubi iz moje kuće. Izlazi! Miči mi se ispred očiju. Ne želim vidjeti više ni tebe ni nju. Oboje ste me iznevjerili. Gubi se“
„Razgovaraj sa mnom. Molim te..“
„Ne, Danijele, gotovo je. Gubi se iz moje kuće, jel ti jasno?? Gubi se i ne želim te više nikada vidjeti!! Shvaćaš li?? NIKADA!!!“

Opet mi se taj razgovor vraćao u misli. Zadnje što sam mu rekla bilo je da ga više nikada ne želim vidjeti i ispunio mi je to. Više ga nisam nikada vidjela. Niti neću. Oprostio se sa mnom i sa svijetom burno, strastveno. Izgorio je kroz vječnost. Samo jedan tren, jedna sekunda nepažnje i zauvijek sam ga izgubila. Nedostaje mi, da, strahovito mi nedostaje. Da ga barem taj dan nisam otjerala, da sam barem reagirala smirenije. Bio bi tu, bio bi uz mene, ne bi otišao s njom, znam da ne bi. Vjerujem u to. Vjerujem da me volio. Jedino sam njemu vjerovala. Znala sam da me neće iznevjeriti. Čak je i umro jer sam to tražila. Izgovorila sam tu riječ. Nikad ne reci nikad, a ja sam ju rekla. I ispunio mi je to. NIKADA ga više neću vidjeti. Svijeća je dogorijevala i ja sam morala napustiti njegov grob. „Nedostaješ mi, ljubavi, uvijek ćeš biti jedini muškarac za mene. Neću te zaboraviti, nikada. Svoje sam srce zaključala za druge. Spavaj maleni, odmori se od ovoga svijeta..“ Laganim koracima krenula sam prema cesti.

Pucanj, i njeno se tijelo bez svijesti srušilo na pod.

Zezali smo se i tukli jastucima. Perje je letjelo a on mi se sve više približavao. Počeo me škakljati i zezati. Prekasno sam shvatila da se odjednom našao previše blizu. Osjetila sam njegov dah na svome vratu. Prstima mi je lagano prešao uz rub košulje, preko ruba grudnjaka. Zadrhtala sam. Prislonila sam dlan uz njegov. Nasmijao se i usnama potražio moje. Jezici su nam se ispreplitali, ruke istraživale.. Drhtala sam, od želje, od straha.. Ali nisam željela stati. Htjela sam da mi prvi put bude s nekim koga volim, do koga mi je stalo. A to je bio Danijel. Drhtavim prstima skidala sam mu majicu a usne prislonila na njegov vrat. Spuštala sam se poljupcima preko leđa, kružila jezikom. Okrenuo se i pridigao me. Počeo mi otkopčavati košulju. Gumbić, po gumbić.. Ostala sam u grudnjaku i trapericama. Lagano je prešao prstima uz rub grudnjaka, bradavice su mi se ukrutile, a ja sam željela još, i još.. Željno sam mu skinula bokserice, dahom prešla preko prepona i stavila ga u usta. Jezikom sam kružila oko glavića, cuclala ga, sisala.. Uzdahnuo je i pridigao me do svojim usana. Ljubio me dugo i željno dok mi je rukom otkopčavao traperice. „Volim te, Matea, nadam se da to znaš“

Da, uvijek sam to znala. Osijećala sam to. Vidjelo se to iz načina na koji me gleda kada se budim, na koji me promatra dok crtam. Nosio me kao kap vode na dlanu. Bila sam njegova „malena“. Njegova princeza. A on meni? Bio je osoba kojoj vjerujem, osoba s kojom razgovaram o svemu, mislila sam da je drugačiji od ostalih, da je on onaj „pravi“, da će naša ljubav trajati vječno. Da, voljela sam ga, zaista sam ga voljela. I još ga volim, na nekin način, na svoj način. I onaj dan, kako li me samo iznenadio, tko bi to očekivao tada? Ja svakako ne.

„Uđi malena“, rekao mi je. Ušla sam u hodnik u kojem se sa svake strane nalazio red svijeća Inaće bi u prostoriji bio mrak.. „Prati svijetlost, ljubavi“. Došla sam do vrata. Na ulazu se nalazilo srce napravljeno od ružinih latica. Otvorila sam vrata. Još svijeća, još ruža. I bočica Nutelle. „Otvori ju, srećo, znam da to voliš“. Uzela sam Nutellu i krenula otvarati. Iz poklopca je nešto ispalo. Prsten, prsten od bijelog zlata s jednostavnim ali lijepim kamenom na njemu. „Onda ljubavi, želiš li proživjeti život sa mnom? Ne mogu ti obećati uvijek osmjeh na licu, ali obećajem ti da ću uvijek biti uz tebe, kako se kaže, u dobru i zlu, u suzama i u trenucima kada na tvom licu bude sjao osmjeh. Mazat ću te kremom za sunčanje kada sunce bude prejako, i držati kišobran pokraj tebe da ne pokisneš. Bit ću onaj koji će te jutrima gledati kako spavaš i onaj koji će ti pričati priče uvećer da lakše zaspiš. Poštovat ću te i voljeti, maziti i paziti. Bit ćeš zauvijek moja malena, imati ćemo hrpu djece i unučadi i ona će nam biti naše najveće blago. Zato te pitam:Želiš li biti moja supruga? Da ili ne?“

Oduvijek je bio romantičan. I kao dijete, kada smo se gađali snijegom, i radili snjegovića, i kada me gurnuo s mola, ili branio od drugih dječaka. On je bio jedini koji me smio pogoditi grudom, jedini koji me smio gurnuti u more. Podijelila sam s njime moj prvi sendvič, a on sa mnom svoju prvu čokoladicu. Čitali smo iste knjige, pjevali iste pjesme, skupa pili i plakali, skupa plesali i smijali se. Tada je bio moj najbolji prijatelj. A sada?

Nasmijala sam se. Brat mi je počeo pričati nebuloze, ili me samo želi nasmijati kako bi me oraspoložio. No tada sam vidjela crvenilo na njegovom licu. Još uvijek je gledao u pod.

Kako to misliš „tvoja“?
Ma.. ovoga.. nije baš moja.. ali.. ovoga..ma ipak je ostala jednom.. ma cura.. ali.. nisam ti lagao.. ma.. ja sam oprao to.. ovoga.. ma.. ma.. ma.. ma daj mi to!

Okrenuo se i brzim koracima ušao u sobu. Ostala sam još neko vrijeme gledati ta njim. Kako on to misli da je odjeća njegova. Ipak se radi o izazovnoj ženskoj odjeći, a karneval pod maskama nije u ovo doba godine. Ajme, o čemu on to govori. Što mu se sada to mota po glavi? Ženska odjeća? Ima li to veze s njegovim novim poslom? Ili? Što bi još moglo biti? Možda je ipak lagao pa je ostala nekoj djevojci? Ali čemu ovakva laž? Samo se još više ukopava. I zašto se zaboga tako zacrvenio. Od kada znam za njega nikada mu nije bilo ovako neugodno. Moram podhitno saznati istinu. Ali kako? Ako ga pitam, neće mi odgovoriti.. Ili će se laži gomilati. Nemam drugog izbora. Pokušat ću kasnije još razgovarati s njime a sada sam morala pripremiti većeru.

Dok smo jeli, promatrala sam Marka koji je zamišljeno prebirao po tanjuru s hranom, nije ni komadić stavio u usta.

Matea, osjećam tvoj pogled. Gle, čudno sam regirao. Odjeća je davno ostala jednoj djevojci i tek se sada vratila u grad pa sam ju oprao da bih joj ju vratio. Ništa ne skrivam, zaista.

U redu je.

Da, zaista ništa ne skriva. Zato je i gledao u tanjur dok mi je to govorio. Kao, kao da nešto skriva.. Taji.. Ali što? I što je to toliko veliko da je u jednom trenutku radije odabrao da mislim kako posjeduje žensku odjeću nego da mi kaže istinu? Pustit ću ga da misli da sam povjerovala ali ću pripaziti na njegove postupka. Neka sada u miru pojede nešto.

Iz Markove perspektive..

Kako mi je za većerom bilo neugodno pred Matejom, što li je samo mislila o meni.. I to sve zbog nje. Koliko sam joj puta rekao da nosi moju odjeću jer samo tako Mateji neće biti sumljivo kada primjeti odjeću u kupaoni. Do sada još nije primjetila kako je moje odjeće više nego prije. Ali ovo?? O čemu je k vragu razmišljala kada je išla prati tu svoju odjeću u našoj kupaonici. Morat ću opet razgovarati s njom o tome. Jer, ako se opet ponovi, siguran sam da će me Matea odvesti psihijatru. Ipak, bolje za nju da ne zna istinu, to bi ju samo dotuklo.

O Bože! Odakle ova krv ovdje? Sve me strah što se ovdje događalo dok sam ja spavala. Pa nije moguće. Krv na vodki. Što će biti sljedeće? Kada sam prvi puta našla travu na Markovom ormariću, pomislila sam da je to sve samo faza odrastanja, no kada sam našla drogu, počela sam se ozbiljnije brinuti. Uvjeravao me da nije njegova. Da je ostala od neke djevojke tamo. Ali kako da mu vjerujem? Ja njega više ne prepoznajem. To nije više onaj fin i pristojan dečko kojemu su fakultet i obitelj bili na prvom mjestu. Sada se opija, drogira.. Ali krv? Što bi to trebalo značiti? Možda sam samo previše paranoična, sigurno se porezao malo ili nešto. Što bezveze paničarim. Uzela sam ručnik s radijatora i obrisala krv a zatim im odnjela vodku u kuhinju. Na njegovim rukama nisam vidjela porezotinu.

Marko je cijeli dan bio sa crvenokosom u našoj kući. Pošto su previše bučili, otišla sam malo van prošetati. Svježi zrak mi je pomogao da malo posložim misli. Ni Marka ni mene život nije mazio, nakon gubitka Danijela, oboje smo se nosili s patnjom sami. Svatko na svoj način. On je utjehu tražio u alkoholu a ja u knjigama. Ponekad bih odlutala, u taj zamišljeni svijet i zaboravila na sve što me okružuje. Većinom bih odabirala romane s kriminalističkim zapletima kako bih što više okupirala misli. I pokušavala se sve više udubiti u knjigu kako ne bih čula razbijanje čaša u susjednoj prostoriji. Ignorirala sam njegovu bol, a samo je trebao podršku, nekoga uz sebe. Da sam barem tada skupila više snage te pokušala i njemu pomoći. Ovako, ja sam sada dobro, a on nije. Ja imam stalan posao, a on provodi dane opijajući se okolo. Ja sam nakon svega ipak našla svoj mir, a on se budi usred noći sav u znoju zbog noćnih mora.

No, još uvijek se pravim da ne vidim.
Vratila sam se u kuću i primjetila da je crvenokosa otišla. Odlučila sam razgovarati s njime ozbiljno.

Marko, želiš li o nečemu razgovarati?
Ne, zašto pitaš?
Zato jer više ovako ne može. Po cijele dane spavaš, noćima se opijaš, i tko zna što još radiš, svjesna sam da ti nije lako, ali zar ne misliš da tako nećeš ništa riješiti?
Meni je dobro. Koji je tvoj problem?
Moj problem je u tome što se uništavaš, sustavno svaki dan i ja to moram gledati. Kada si zadnji put imao ozbiljnu djevojku, kada si trijezan bio 24 sata u komadu? Ja to više ne mogu gledati! Ili si nađi posao, ili..
Što, izbacit ćeš me? Samo daj, izbaci me jer nisam savršen braco, jer nisam anđeo kao ti. Nisam svetac i ne visim konstantno u crkvi ali to ne znači da ništa ne vrijedim. Uostalom, tvoje ga klečanje ispred oltara neće vratit.
Ali Marko..
Što ali? Ja sam taj dan izgubio više nego ti, ako se ne sijećaš? Imam pravo duže patiti.
Više? Molim te lijepo, oboje smo izgubili dvoje dragih ljudi, i ponavljam, ne mojom krivicom. Ili možda svojim gubitkom smatraš i onu kurvu?
Ma da, najlakše je svaliti krivnju na mene. Misliš da se ne grizem svaki dan zbog toga, ali nisam ih ja otjerao iz kuće, ako si možda zaboravila. I, još nešto, ne zovi Nelu kurvom, mnogo toga ne znaš!
Šuti!! Ne želim slušati o njoj!! Ona je kriva za sve što se dogodilo!!!

Izašla sam van i zalupila vrata treskom. Kako se usuđuje kriviti mene? I braniti nju. Nakon što je sve uništila, i otela mi njega, moga Danijela. Udahnula sam nekoliko puta kako bih se smirila. Nisam se trebala derati na Marka, nije ni on bio za sve kriv. Ali nisam znala kako više da ga trgnem. Nije se više smio uništavati pred mojim očima. U razmišljanju sam zadrijemala. Prenulo me je kucanje na vratima.
Uđi.
Seko, oprosti, znam koliko se trudiš oko mene, i znam da mi želiš sve najbolje. I nešto ti nisam rekao. Ovaj tjedan sam se zaposlio kao konobar u jednom baru. Radim, trgnuo sam se. A djevojke, pa još sam mlad, moram uživati u životu.. Uostalom, ne vodim ih više doma, u našu kuću, na seks. Ona djevojka koju si danas vidjela je kolegica s posla. Došli smo popiti koje piće nakon naporne noćne smjene. Oprosti..
Drago mi je Marko, nadam se da je to s poslom istina. Ali nadam se da si svjestan da laži ne volim. Kako možeš lagati da ne dovodiš cure doma kada sam sinoć našla izazovnu žensku odjeću kupaoni. Ili ćeš možda reći kako je to moja odjeća? Ja ne nosim takve stvari, pogledaj samo?
Marko je spustio pogled i tiho prošaptao.
Seko, odjeća je moja.

Izašla sam brzim koracima iz stana. Krenula sam prema stubištu jer nikada nisam voljela lifove, vjerojatno zbog toga što me nisu smjeli vidjeti pa nisam željela riskirati da zaglavim u jednom od njih, tako sam i stvorila naviku da se spuštam stepenicama. Na izlazu iz zgrade srela sam djevojčicu, vjerojatno se vraćala iz diska sudeći po odjeći, kratkoj suknji leopardovog uzorka i štiklama koje je nosila u rukama. Bila je pripita pa ne vjerujem da me je zapazila. Nisam se trebala brinuti. Odlučila sam krenuti kroz park. Mrak, koji ga je obavijao, nije me brinuo. Bio je nekako, u mom stilu. Tajnovit i mračan. Da, mrak je mračan. Baš bistra misao. Vidi se da sam već pomalo umorna. Kako sam se dobro snalazila po mraku nije mi bio problem u što kraćem vremenu doći do kuće bez da privučem previše pozornosti. Odlučila sam krenuti kroz vrt jer je druga strana bila osvijetljena. „Uh, k vragu“ tiho sam promrmljala dok mi je nešto oštro rasparalo najlonke. Podsjetite me da se presvučem. Pri vratima kuće, dugo sam petljala oko brave. Neznanac koji me promatra u mraku mogao bi pomisliti da sam pijana. No, ipak je u pitanju samo starija brava. Moram ju promjeniti. Pri ulasku u kuću krenula sam prema regalu, uzela bocu vodke. Otvorila ju i ispila nekoliko gutljaja. Spremila natrag a zatim sam krenula prema kupaonici. Skinula sam se i odjeću ubacila na pranje. Zakoračila u tuš-kabinu i pustila vodu. Crvena voda krenula je prema kanalizaciji.

„mmmm..“ promrmljala sam dok sam se protezala. Jutro je bilo divno, svježe. Ustala sam iz kreveta i nataknula mekane papuče. Prvi cilj kao i svakoga jutra za mene je kupaonica. Ne kaže se uzalud da je čistoća pola zdravlja. Nakon što sam stavila pastu na čestkicu pogled mi je pao na perilicu rublja u kojoj se nalazila netom oprana odjeća.. Hm.. ne sijećam se da sam sinoć prala odjeću. Izvadila sam ju van. Kožna jakna, crna kratka suknja.. Ne, to definitvno nije bila moja odjeća. Pitam se, odakle je dospjela tu. Možda opet neka Markova djevojka. Ali, on nije bio doma. I zašto bi zaboga prala odjeću u našoj perilici. Morat ću ga pitati kada dođe.

Kao i svake nedjelje, uputila sam se prema crkvi. Ta trošna stara crkvica odisala je nekom neizrecivom privlačnošću. Misa me uvijek smiri. Mogla bih danima biti tamo. Nemojte misliti da sam neki vjerski fanatik, jer nisam. Iako više volim boraviti u crkvi u samoći, nedjeljom navećer, svejedno odem na jutarnju misu kako bih se stopila s narodom. Nisam osoba koja od života traži puno. Tek pruženu ruku od starice u klupi do mene, ili osmjeh djeteta kojemu po izlasku iz crkve pružim bombon potajno, kako ga majka ne bi vidjela i prigovarala kako njime kvari ručak.
Vratila sam se kući. Vrata su bila otključana. Dakle, Marko se vratio. Sjedio je u kuhinji sa crvenokosom djevojkom. Smijuljili su se i nešto došaptavali. „Matea, možeš li nam donjeti onu moju vodku iz regala?“. Zaputila sam se prema dnevnoj sobi da bih im donjela piće. Nisam voljela da nepoznati ljudi kopaju po mojoj kući a Markova ljenost je već postala konstanta koja je upućivala na to da ukoliko im ja ne donesem piće da će poslati crvenokosu po njega. Otvorila sam vrata regala i uzela vodku.

Na njoj su bili krvavi otisci.